Maria Kurinna: perpetrators of crimes in Ukraine must be held accountable by courts (in Croatian)

Sve više međunarodnih istražitelja pomaže ukrajinskim vlastima da dokumentiraju zločine i kršenja ljudskih prava na terenu. No, koliko će teško biti procesuirati ruske zločine. Za Global Fokus Ivana Dragičević je razgovarala s ukrajinskom aktivisticom za ljudska prava Mariom Kurinnom.

Na temelju vašeg rada na terenu možete li s nama podijeliti što ste dokumentirali?

Da, radim za Centar za ljudska prava ZMINA. Naša organizacija dokumentira kršenja ljudskih prava na okupiranom Krimu i privremeno okupiranim teritorijima Luhanska i Donjecka na istoku Ukrajine već osam godina. Jer rat nije započeo 24. veljače, okupacija je započela prije osam godina, ali sada svjedočimo potpunoj invaziji i ratnim strahotama na velikim područjima u Ukrajini. Naša koalicija civilnog društva i organizacija za zaštitu ljudskih prava već je drugi dan počela dokumentirati kršenja i navodne ratne zločine tijekom ove ruske invazije. Iako kao borci za ljudska prava imamo prilično mnogo iskustva, veoma je teško percipirati sve ove informacije kada se susrećemo s masovnim grobnicama u Europi 21. stoljeća, u Mariupolju, velikoj luci na jugu Ukrajine, u Buči, predgrađu Kijeva i malim mjestima u blizini Kijeva. Bilježimo sve ratne zločine koje možemo prema međunarodnom humanitarnom pravu. Susrećemo se sa slučajevima spolnog zlostavljanja, silovanjima djece, žena, muškaraca… Bilježimo brojne otmice, osobito na novookupiranim teritorijima u oblasti Zaporižja, u Hersonskoj oblasti, Mariupolju… Ovo je vrlo zabrinjavajuće jer je ovo i metoda provođenja terora nad lokalnim stanovništvom. Otimaju ljude koji dižu glas i govore da su to ukrajinski teritoriji, odvode ih, prijete im, muče ih… Tu su i slučajevi izvansudskih pogubljenja, lošeg postupanja. Ti ljudi su gotovo svi koji su aktivni u zajednici – volonteri, veterani, novinari, nastavnici i drugi edukatori, kulturnjaci, lokalni dužnosnici tijela lokalne samouprave. To je vrlo zabrinjavajuće, nastojimo progovarati i o njima. Pokrenuli smo kampanju pod nazivom “#TheTaken” na Twitteru i Facebooku jer mislimo da moramo sa svijetom podijeliti sva imena i priče, a i želimo da ruski počinitelji znaju da znamo te da ćemo ih dovesti pred lice pravde.

Govoreći o važnosti preuzimanja odgovornosti i borbe protiv nekažnjivosti, spomenuli ste Buču, koja je postala paradigma strahota u Ukrajini. Svi smo vidjeli slike ubijenih ljudi na ulicama. Razgovarale smo na jednoj konferenciji prije nekoliko dana, opisali ste doista strašnu priču koju je vaša organizacija također dokumentirala. Možete li to podijeliti s nama? Mislim da je važno da ljudi čuju o kakvim se razmjerima užasa radi.

Nažalost, radi se o nečem toliko zastrašujućem da čak ni mi nismo mogli zamisliti kako jedna osoba do te razine može tretirati drugu. To je nešto zbilja strašno i nazivamo to masakrom. Zasad to nazivamo genocidom jer je bilo mnogo slučajeva silovanja i znamo da to nije bila želja nekog određenog vojnika, nego metoda kojom se zastrašuje lokalno stanovništvo i cijela Ukrajina jer je to vrlo teško vidjeti. U malim gradovima i mjestima ljudi su se skrivali u podrumima i skloništima. Ta je mjesta okupirala ruska vojska i odvodila ljude, žene. Primjerice, ovo je samo jedna mala priča, ali brojke su mnogo veće. Odvodili su djevojke i žene od 14 do 24 godine starosti, tjednima su ih silovali u podrumima. Govorili su im da će ih silovati sve dok ne budu odbijale bilo kakav seksualni kontakt s Ukrajincima kako bi ih spriječili da rađaju ukrajinsku djecu. Kako bismo to mogli nazvati ako ne genocidom ukrajinskog naroda?

Rusija nije članica Međunarodnog kaznenog suda, baš kao ni Ukrajina. Rusija je izbačena iz Vijeća Europe, iz Vijeća za ljudska prava UN-a. Što bi mogli biti mehanizmi za preuzimanje odgovornosti, dovođenje počinitelja na sud, bilo da se radi o osobama koje ste upravo opisali ili onima na višim položajima u hijerarhiji? Znamo kako su ratovi ranije tretirani u pogledu procesuiranja ratnih zločina.

Svi mi u Ukrajini i oni iz međunarodne zajednice koji se bave ratnim zločinima shvaćamo da ovo neće biti lagan proces. Ali sada mnogo međunarodnih institucija u Ukrajini i ukrajinsko civilno društvo udružuju snage. Puno se posla obavlja na terenu, glavni državni odvjetnik i druge institucije za provedbu zakona naporno rade kako bi dokumentirali stanje u svim oslobođenim naseljima. U Kijevskoj oblasti samo što nisu završili. Ekshumirali su mnoge Ukrajince koji su ondje ubijeni. Istina, Rusija nije članica Međunarodnog kaznenog suda, ali to ne sprečava procesuiranje visokorangiranih dužnosnika. Sada dobivamo svu moguću potporu međunarodne zajednice, uključujući Hrvatsku. Oslanjamo se na sve naučene lekcije kako bismo cijeli proces pravilno proveli. Sve nastojimo dokumentirati na odgovarajući i ispravan način. Znamo da je bolje da to obavimo sporije, ali da dokumentiramo i sačuvamo sve dokaze te da sve obradimo na pravi način kako bismo poslije te dokaze mogli upotrijebiti da počinitelje dovedemo pred lice pravde. Usput rečeno, postoji i pravna savjetodavna skupina koja surađuje s glavnim državnim odvjetnikom, a uključuje i neke hrvatske stručnjake koji se već desetljećima bave ratnim zločinima i ratnim zločincima. Doista cijenimo što vaša zemlja s nama dijeli svoje iskustvo, što nam je vrlo važno. Pronaći ćemo sve moguće mehanizme kako bismo počinitelje doveli pred lice pravde.

Znamo da su u svakom ratu i zoni sukoba aktivisti i organizacije za ljudska prava također meta. Iako vaša zemlja proživljava agresiju, vi ste oni koji progovaraju o ljudskim pravima i u mirnodopsko vrijeme u pogledu rada vaše vlade. S kakvim se poteškoćama sada u svom radu suočavate na terenu?

Dakako, na početku invazije svi smo shvaćali da smo izloženi egzistencijalnoj prijetnji. Dobili smo informacije da ruska strana ima popise aktivista, uključujući i borce za ljudska prava, jer svih ovih osam godina upozoravamo na rusko kršenje međunarodnog humanitarnog prava i rusku okupaciju ukrajinskog teritorija. Kad smo poslije razgovarali s onima otetima u Kijevskoj oblasti, oni su zapravo vidjeli te popise. Ti ruski okupatori nisu došli i krenuli tražiti aktiviste, već su znali neka imena pa su ciljano išli po te ljude. Moja je osobna priča da sam po drugi put interno raseljena osoba. Već sam se suočila s neprijateljstvima u Luhansku prije osam godina. Moja je obitelj bila aktivna i glasna u pogledu toga da je Luhansk Ukrajina pa smo dobivali prijetnje. Nije samo bilo opasno biti unutar teritorija s neprijateljskim djelovanjem nego je bilo posebno opasno zbog našeg proukrajinskog stava. Po drugi put smo se s time suočili u Kijevu. Ondje smo započeli novi život, koji nam je sada također oduzet. Ali borimo se najviše što možemo i vjerujem da ćemo pobijediti, osjećam to. U Ukrajini je i dalje vrlo opasno za one koji se bore za ljudska prava, osobito na okupiranim teritorijima ili onima koji bi mogli biti okupirani. Ali i to je metoda provođenja terora. Kad vidimo da je to toliko opasno, a vlada poručuje ljudima da se evakuiraju. Ali to je i prisilno raseljavanje jer je ovo i demografska kriza. Rusija može koristiti taj narativ i reći: “Čujte, na ovim teritorijima nema Ukrajinaca, to nije ukrajinski teritorij.” Dakle, nisu svi voljni otići. I dalje mnogi ljudi ostaju. Oni su doista junaci jer riskiraju svoje živote, ali ne može ih se zastrašiti, dovoljno su hrabri da podnesu taj teret. Dakako, svi Ukrajinci, ali osobito oni koji se bore na različitim razinama, poslije će trebati nekakvu psihološku pomoć, vjerojatno i stručnjaci iz međunarodne zajednice. Jer i oni, a ne samo Ukrajinci, svaki dan svjedoče ovim dokazima u svom redovitom poslu.

Što ćete trebati, koliko ja za vas važna pomoć drugih organizacija za ljudska prava iz Europe? Također bih vas pitala i pko suradnje s aktivistima iz Rusije. Mnogi su privedeni, mnogi su pobjegli iz Rusije. Kako se ova suradnja može izgraditi, obnoviti ili ostati snažna za budućnost i ono što ste upravo opisali u pogledu borbe protiv nekažnjivosti i dovođenja počinitelja pred lice pravde te utvrđivanja odgovornosti za ono što je počinjeno tijekom agresije na Ukrajinu?

Prvo želim zahvaliti običnim ljudima iz Hrvatske koji pomažu izbjeglicama, rekla bih, preživjelima, ne volim riječ “izbjeglice”. Isto tako, željela bih reći da Hrvatska može pomoći Ukrajini u pogledu ubrzanog pristupanja Europskoj uniji. Jednom kad budemo u EU-u, brže ćemo moći procesuirati ratne zločine, s obzirom na to da ćemo biti u jednom pravnom okviru unutar Europske unije. To će nam pomoći i unutar društva jer ćemo imati neka mjerila za ubrzano dobivanje članstva. To će pomoći ukrajinskom društvu i ukrajinskoj državi kako bismo obavili sve zadaće poput borbe protiv korupcije i tako dalje. Jer kad smo se pripremali za liberalizaciju viznog režima, također smo morali ispuniti određenu zadaću i naša je vlada obavila jako dobar posao pa su nam sada ukinute vize i doista smo zahvalni na tome. Ali to će pomoći i civilnom društvu u Ukrajini da izvrši pritisak na vladu kako bi sve ovo brže obavila. Ukrajina je već ispunila upitnik za članstvo u EU-u, a naša je organizacija pomogla ispuniti ga u sferi slobode govora, slobode udruživanja i slobode vjeroispovijesti. Stoga doista trebamo potporu europskih država i civilnog društva kako bi nam pomogli vratiti se u svoju europsku obitelj, jer mi jesmo Europa i dokazali smo da se možemo boriti za Europu, za demokraciju i naše vrijednosti ljudskih prava. I vrlo je važno da zemlje poput Hrvatske podijele svoje iskustvo glede dokumentiranja ratnih zločina, procesuiranja ratnih zločinaca i dijeljenja naučenih lekcija. Znam da ste mnogo toga prošli i da to iskustvo nije bilo lagano, ali imate ga i izuzetno bismo cijenili vašu potporu. Kad govorimo o ruskim borcima za ljudska prava i civilnom društvu, mislim da je ukrajinsko civilno društvo u kontaktu s onima koji doista brane demokraciju i ljudska prava. Svi smo mi u kontaktu, nema nekakve posebne potrebe da se ponovno povežemo jer svih ovih godina surađujemo s tim ljudima, oni su bili stvarni glasovi koji su izvještavali o kršenju ljudskih prava u Rusiji. Ali vrlo sam skeptična i mislim da svi trebaju biti oprezni jer postoje platforme za rusku propagandu i tako dalje. Jer čak i na području ljudskih prava i civilnog društva postoje takozvani “borci”, ali i oni mogu širiti proruski narativ. Stoga svi moramo biti kritični i osloniti se na kritičko mišljenje kako bismo utvrdili izvještavaju li ti ljudi doista o kršenjima ljudskih prava ili pak podržavaju vladu i svoj autoritarni režim.

Source: N1 HRV ENG